Prva pasivna kuća sagrađena je u Njemačkoj 1991 godine. Radilo se o jednoj studiji koju je nadgledalo i njemačko ministarstvo zaštite okoliša. Od tada se pojam “Pasivna kuća” upotrebljava za svaku kuću u kojoj se po metru kvadratnom stambene površine ne utroši više od 1,5 litra loživog ulja ili 1,5 m³ plina. Ovo su senzacionalne vrijednosti i danas, a onaj tko posjeduje takvu kuću, uistinu štedi na grijanju.

Mnogi miješaju pojam “Pasivne kuće” s “Niskoenergetskom kućom” razlika je u tome što je kod niskoenergetske kuće postignut standard za gradnju i niskoenergetska kuća je ona koja troši maksimalno 7 litara loživog ulja, ili 7 m³ plina po m² stambene površine godišnje.

Pasivna kuća je zgrada u kojoj se bez aktivnog sustava grijanja ili klimatizacije postiže ugodna temperatura prostora i u zimskom i u ljetnom razdoblju. Pruža povišeni stambeni komfor pri čemu potrebe za toplinskom energijom ne prelaze 15 kWh/m². Realizacija pasivne kuće postavlja visoke zahtjeve na kvalitetu primijenjenih komponenata građevine. Svi vanjski elementi zgrade, izuzev ostakljenih površina, trebaju biti tako dobro toplinski izolirani da koeficijent prolaza topline U (prije k) nije veći od 0,15 W/(m2K).

Koncept kuće, položaj, izolacije i njihovi proračuni moraju zadovoljavati visokim standardima i potrebno je dobiti gotovo hermetički zatvoren prostor unutar kuće jer bi u protivnom dragocjena toplina izašla kroz fuge, spojeve i razne otvore. S kojim materijalom i na koji način će se izvesti radovi kako bi standard pasivne kuće bio zadovoljen i nije toliko bitno, postoje mnogobrojni proizvođači raznih izolacijskih sredstava koji će vam uvelike pomoći u stvaranju pasivne kuće.

Važna je i ispravna orijentacija u odnosu na strane svijeta. Velike prozorske površine na južnoj strani ne smiju biti zasjenjene kako bi pasivni solarni dobici bili optimalni i prozori tako doprinosili toplinskoj stabilnosti kuće. Najmanji otklon u odnosu prema jugu omogućuje najveće iskorištavanje zimskoga Sunčeva zračenja prozorima, a ljeti sprječava pregrijavanje prostorija uzrokovano osunčavanjem sa zapadne strane u poslijepodnevnim satima. Visokoefektivno vraćanje topline u sustavu provjetravanja s iskorištavanjem većim od 75 posto postiže se pri niskoj potrošnji energije.

U pasivnim kućama mora biti spriječena nekontrolirana izmjena vanjskog i unutarnjeg zraka. Vanjske konstrukcije trebaju osigurati potpunu zaptivenost tako da zajedno formiraju neku vrstu vjetronepropusnog plašta. Spojevi svih konstruktivnih elemenata i prodori instalacijskih vodova moraju biti brižljivo izvedeni kako bi se ostvario potreban nivo vjetronepropusnosti. Ovako kvalitetno izvedenim konstrukcijama se ne izbjegava samo pojava propuha i time gubljenja energije, nego se zbog reduciranog unosa vlage u konstrukcije, znatno smanjuje mogućnost nastanka oštećena na konstruktivnim elementima zgrade.

Samim ispunjavanjem navedenih uvjeta nije učinjeno dovoljno da bi se jedna zgrada mogla nazvati pasivnom kućom. Projektiranje i izvođenje pasivne kuće za graditelje je mnogo kompleksniji zadatak od projektiranja i izvođenja veličinom i funkcijom istovjetne tradicionalne zgrade. Naizmjenično usklađivanje pojedinih komponenata nužno zahtijeva integralno projektiranje kojim se može dostići standard pasivne kuće.

Za razliku od svih ostalih građevnih konstrukcija, pasivnu kuću ne možete oblikovati pregradnjom i prilagodbom klasične kuće. Uz specifičan raspored prostorija, gdje su one najtoplije izložene najvećem osunčanju, kuća ima i poseban sustav prozračivanja. Za opskrbu svježim zrakom brine se sustav kontrolirane ventilacije koji putem izmjene topline, gdje izlazni i potrošeni zrak iz unutrašnjosti na višoj temperaturi može prenijeti i do 80% svoje topline na ulazni zrak. Drugim riječima, ako je zrak u prostoriji na iznosi 20 stupnjeva Celzijevih, a temperatura okolišu iznosi nula stupnjeva, temperatura ulaznog zraka se može podignuti i na 16 stupnjeva Celzijevih. Proces je u ljetnim mjesecima obrnut, tako da izlazni zrak preuzima toplinu ulaznog zraka, održavajući ugodnu temperaturu u prostorijama bez potrebe za klima-uređajem.

Što se tiče izolacije pasivne kuće, njena debljina bi trebala iznositi od 25 do 40 cm poduprta ugradnjom prozora s trostrukim ostakljenjem i vratima koja dobro zadržavaju toplinsku energiju može se postići da značajan dio topline ostane u kući.

Da li je zadovoljen standard pasivne kuće provjerava se “Blower – Door – Test”om. Svi vanjski elementi zgrade, izuzev ostakljenih površina, trebaju biti tako dobro toplinski izolirani da koeficijent prolaza topline U (prije k) nije veći od 0,15 W/(m2K).